Neko bi rekao da svi italijanski gradovi liče jedni na druge. Ušuškani su u predivnu prirodu Apeninskog poluostrva, dovoljno su blizu nekog od pet mora da njihovom atmosferom vlada mediteranska klima, imaju bogatu istoriju, brojne crkve i muzeje, spomenike, legende, svog sveca zaštitnika, nezaboravan espresso, odličan sladoled, još bolje vino… priroda, religija i umjetnost, na ovom tlu, čine pravu harmoniju.
Takva harmonija, spojila je i dva čuvena Italijana – Đota (Giotto di Bondone) i Franju Asiškog (Giovanni Francesco Bernardone), u središnjoj Italiji, u pokrajini Umbrija, na nadmorskoj visini od 450 metara, u gradu udaljenom 19 km od Peruđe, u Asiziju.
Đota je još kao dječaka otkrio poznati italijanski slikar toga doba Čimabue (Cimabue), oduševio se njegovim crtežima na kamenu i počeo da ga uči slikarstvu. Zajedno su slikali freske u Crkvi Svetog Franje u Asiziju (1288–1292). Anegdota iz toga vremena kaže da je jednog dana Đoto naslikao muvu na freski koju je njegov učitelj slikao, a koju je Čimabue kasnije pokušao da otjera i time priznao da ga je njegov učenik nadvisio.
No, ono što je daleko bitnije jeste da je Đoto jedan od osnivača ranorenesansnog slikarstva, prelaznog perioda između gotike i renesanse. Smatra se da je Đoto, na prelazu iz 13. u 14. vijek, prvi iskoračio iz dotadašnjeg načina slikanja i na dvodimenzionalnoj površini slikao likove proporcionalnije, vjernije, udahnuo im osjećaj dodirljivosti, prikazao ih u pokretu, i bio inspiracija i putokaz slikarima jednog od najkreativnijih razdoblja u umjetnosti – renesanse. Ti prvi iskoraci iz dotadašnjeg načina slikanja i nov likovni jezik nalaze se u Gornjoj Crkvi u Asiziju, gdje je Đoto di Bondone, inspirisan životom i djelom svetog Franje Asiškog, naslikao 28 fresaka.
A sveti Franjo ili Giovanni Francesco Bernardone, kako mu je bilo pravo ime, rodio se 1181. godine u Asiziju. Kao sin bogatog trgovca i francuske plemkinje imao je ugodno djetinjstvo, a u mladosti je volio gozbe i raskoš, i u zabavama rasipno trošio očev novac. U 25. godini života, povukao se u osamu, odrekao očevog bogatstva, živio sa siromasima, pomagao gubavcima, osnovao franjevački red (Red manje braće).
To njegovo preobraćenje nije samo promijenilo njegov život, već je promijenilo i odredilo život Asizija. Iako ovaj srednjovjekovni umbrijski gradić, smješten na brežuljku Monte Subasio, koji dominira cijelom dolinom, broji svega 3.000 stanovnika (sa okolinom oko 26.000), u njemu godišnje boravi oko 4–5 miliona turista. Iako je on katolički svetac, poštuju ga i druge religije. Asizi nosi i nadimak “Grad mira” jer se u njemu od 1986. održava Svjetski molitveni dan za mir, gdje se okupe predstavnici svih religija sa željom da “oružje ućuti, mržnja prepusti mjesto ljubavi, uvreda praštanju i nesloga jedinstvu”.
Uske ulice grada, kamene kuće, prozori ukrašeni cvijećem, ulične svjetiljke koje podsjećaju na fenjere, male fontane, čine da se na trenutak osjetite kao da ste u scenografiji srednjeg vijeka. I kada bi to bila neka slika koja se uramljuje, paspatura bi bila zelena dolina i predivni krajolik koji uokviruje ovaj grad.
